Izvorna muzika je tip seoske tradicijske muzike koja se bazira u tradicijskom seoskom dvoglasnom pjevanju,  kojem je tokom 20. stoljeća dodana šargija, a potom i violina (ćemane). Ansambl od obično dvije violine i jedne šargije čini klasični način izvođenja izvorne muzike. Međutim, danas je šargija, kao instrument koji je u vrijeme Osmanskog carstva nastao u Bosni i Hercegovini, usljed tehnološkog napretka i razvoja uglavnom zamjenjena elektronskim instrumentom sintisajzerom, čiji zvuk nije autentičan za izvođenje izvorne muzike. Tokom 60 – tih i 70 – tih godina 20. stoljeća izvorna muzika je doživjela svoju eksponiranost u medijima kroz emisiju Radio Sarajeva „Selo veselo“ i pretpostavka je da je ovaj naziv emisije upravo okarakterizirao izvornu muziku kao muziku bržeg ritma čiji je krajnji cilj i svrha njenog izvođenja strofična forma, a akcenat se stavlja na ispjevavanje teksta. Veoma je bitno istaći da je tekst taj koji čini suštinu ove muzike, a što nas opet vraća u izvornost i u potrebu našeg narodnog čovjeka da opiše svoj život, tradiciju i seoske običaje na jednostavan način pretvorivši taj tekst u prihvatljivu i slušljivu rimu, koja je vrlo često šaljivog karaktera. Ako bismo povukli paralelu između teksta izvorne seoske pjesme i teksta sevdalinke, kao bh. tradicijske gradske pjesme suština tog teksta bi također bila priča o načinu života našeg naroda ali drugačijeg izvođenja i interpretacije tog teksta, melodije i ambijenta u kojem se izvodi. Tekst u izvornoj muzici ipak više govori o savremenom načinu života, o onom što tog čovjeka okupira.

Izvorna muzika također posjeduje karaktetirstičan „disonantan“ zvuk i zbog toga vlada mišljenje da nije baš prihvatljiva svima koji su je slušali. Zato se izvorna muzika veže za određene lokalitete i za pojedine dijelove Bosne, jer je vezana za osjećaj lokalnog identiteta. Sve je više prisutno i mišljenje da oni koji slušaju i njeguju izvornu muziku su ponosni na ovaj kulturni izraz, ali ima i onih koji se zbog pojave nekih drugih po njima „kulturnijih“ muzičkih žanrova stide reći da ona ustvari i jeste dio njihovog života. Da bi tradiciju pravilno razumjeli moramo se osloboditi tog straha i stida i prihvatiti da je ona dio nas i naših života. Izvorna muzika je jako bitna za one koji je „žive“ u BiH i izvan njenih granica. Karakteristična je za istočnu i sjeveroistočnu Bosnu, a posebno za lokalitet Kalesije gdje je već tadicionalno prisutno „Kalesijsko šargijanje“, a što je iniciralo i osnivanje nekih od najpoznatijih izvornih grupa kalesijskog kraja: Kalesijska trojka, Kalesijski zvuci i Kalesijski slavuji.

Izvorna muzika u izvođenju Kalesijskih zvuka

Kalesijski zvuci su ostavili zasigurno najveći trag u izvornoj muzici ne samo Kalesije, već i prostora bivše Jugoslavije. Grupa koja je napravila iskorak u izvođenju spajajući elemente sevdaha i izvornog seoskog melosa što je zapravo i odredilo njihov specifičan odnos prema tradiciji uopšte. Na taj način izvorna muzika je dobila na popularizaciji, a pri tome nije izgubila svoj temelj. Kako navodi Hasan Požegić, osnivač ove grupe, Kalesijski zvuci su prvobitno izvodili sevdalinku na lokalnim vašerima i priredbama u Memićima gdje je tražena da se izvodi i seoska pjesma koju su članovi grupe ubrzo morali naučiti.[1] I tako počinje priča o njegovanju seoske tradicije i izvorne pjesme, koja traje i u današnjem vremenu. Kalesijski zvuci napravili su jedan presedan i na neki način pokušali da na bazi i temeljima koji su ih odredili usmjere svoj put ka drugačijem izvođenju i orijentišu se na izvornu seosku pjesmu, a zbog velikog interesovanja onih koji su tražili da se ta pjesma uvrsti u njihov repertoar. Tako je nastala i danas veoma popularna pjesma „Selo moje maleno“, za koju je tekst napisao Jusuf Osmanović, Hasan Požegić melodiju, a Ramo Salkić muziku (aranžman), a pjesma je promovisana 1981. godine u Capardama kod Mehe Kokora u kafani, gdje je izvedena 30 do 40 puta za jednu večer. Od tada pa do danas Kalesijski zvuci su napravili 167 pjesama, a pjesma „Selo moje maleno“ ušla je u anale izvorne muzike u BiH, pa i šire. Treba istaći da je etno muzička kultura kalesijskog kraja bazirana na izvođenju uz dvije violine i šargiju, a Kalesijski zvuci su vremenom napravili i taj iskorak u odabiru instrumenata na kojima su izvodili novokomponovanu izvornu muziku, koja je bila komercijalnija od klasične izvedbe seoske izvorne pjesme. Tako su za izvođenje koristili harmoniku i gitaru, pored violine i šargije. Kako su te pjesme nastajale pojavila se potreba, ali i okolnosti su ukazivale, da se novokomponovane izvorne pjesme Kalesijskih zvuka snime na nosače zvuka gramofonske ploče singlice i LP.  Avdo Panjeta trgovački putnik koji je u to vrijeme radio za sarajevski Diskoton boravio je u Capardama, gdje je čuo izvođenje pjesme „Selo moje maleno“ i ponudio da se snimi singlica Kalesijskih zvuka. To je iniciralo i nastajanje pjesme „Sedam puta lola se ženio“, a prva singlica sa tim pjesmama objavljena je 1981. godine i promovisana prvi put na Radio Zvorniku. Tematika pjesama grupe Kalesijski zvuci bila je različita, od ljubavnih sadržaja do životnih okolnosti čovjeka u ruralnoj sredini, pa i šaljivih, i kako se u narodu kaže „škakljivih“ erotskih tema. Teme su se provlačile kroz pjesme, koje su pored singlice, snimljene na osam LP – a, a kasnije i na kasete.

Kalesijski zvuci pronijeli su glas izvorne novokomponovane pjesme i izvan granica bivše Jugoslavije, prvo u Njemačkoj 1983, godine, zatim i u Austriji, Švicarskoj, Luksemburgu, a Hasan Požegić posebno ističe koncert u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, gdje su Kalesijski zvuci umjesto predviđenih pet, izveli jedanaest svojih pjesama na zahtjev publike. Predstavljajući i njegujući izvornu muziku i u najtežim ratnim vremenima, ali i poslije, izazvali su veliko interesovanje mnogih istraživača i etnomuzikologa upravo zbog takvog, drugačijeg i savremenijeg načina razmišljanja o izvornoj seoskoj pjesmi. Tako je u Donje Raince još 1991. godine prvi put došla Kim Barton etnomuzikologinja iz Londona koja se inače bavila etno muzičkom kulturom Balkana, i tada, kako ističe Hasan Požegić u svom kazivanju, upoznala se sa radom grupe Kalesijski zvuci i došla na ideju da snime nosač zvuka CD u Londonu, te na taj način budu kao grupa 1993. godine uvršteni u svjetsku muzičku enciklopediju. Kim Barton je mora se priznati radeći na doktoratu o izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne dala veliki doprinos u očuvanju seoske izvorne pjesme na ovom području. Njena istraživanja nisu slučajnost jer su u Bosnu i prije nje dolazili istraživači i etnomuzikolozi koji su upravo svojim istraživanjima o bh. tradiciji, kulturi i običajima pronijeli glas izvan njenih granica. Zahvaljujući tim istraživanjima ostavljen je pisani trag i zabilježeni su značajni podaci o bh. tradiciji i muzici.  Saradnja sa Kim Barton bila je jedna stepenica više, ali i vrhunac karijere koju su brzo izgradili članovi grupe Kalesijski zvuci. Prema kazivanju Hasana Požegića te 1991. godine nakon tri mjeseca od boravka Kim Barton u sjeveroistočnoj Bosni, kontaktirao ga je Mirza Hajrić dopisnik Oslobodjenja iz Londona i kazao tom prilikom da su Kalesijski zvuci odabrani da snime svoj nosač zvuka CD koji će biti objavljen u Londonu i da će doći tim ljudi da odabere 10 pjesama koje će se naći na tom nosaču zvuka. Pjesme su tonski zabilježene u studiju u Sarajevu, a CD je objavljen u Londonu.

Muzikološki gledano Kalesijski zvuci su svoj rad zaokružili ovim CD – om, a možemo slobodno reći da su imali tri muzičke faze ili perioda, prvi u kojem su izvodili isključivo sevdah, drugi u kojem su kombinovali sevdah i izvornu seosku pjesmu i treći u kojem su radili novokomponovanu izvornu pjesmu. Mnogi pop izvođači su koristili elemente njihove izvorne muzike, a jedan od njih je i Dino Dervišhalidović – Merlin koji je koristio motive iz pjesme „Frula svira, kosu kujem“ Kalesijskih zvuka za svoju pjesmu „Merjema“. Kalesijski zvuci sarađivali su i sa Goranom Bregovićem i Severinom na pjesmi „Made in Bosnia“, koju je napisao Goran Bregović, a pjesma je izvedena na koncertu u sarajevskoj Zetri krajem decembra 2013. godine.

Navedeni podaci govore upravo o fenomenu izvorne seoske pjesme koju su Kalesijski zvuci željeli na neki svoj način približiti slušaocu i popularizovati je i kroz tradicionalno izvođenje, ali i kao novokomponovanu seosku muziku što je rezultiralo njenim opstankom. Bitno je istaći da grupa i danas djeluje i izvodi izvornu seosku pjesmu i tako doprinosi očuvanju i njegovanju seoske tradicije.

Izvori:

Kazivanje Hasana Požegića iz Donjih Rainaca, osnivač grupe Kalesijski zvuci, zabilježeno u oktobru 2017. godine.

       Mirela Ibrahimović Mehanović

dipl.muzikolog, prof                                                                                              


[1]Izvod iz kazivanja sa Hasanom Požegićem iz Kalesijskih zvuka, oktobar 2017. godine. Razgovor vodila Mirela Ibrahimović Mehanović

Iz časopisa Šeherdžik br. 5, Kalesija 2018.god

Komentiraj