6.maj je najvažniji datum u tradicionalnom narodnom kalendaru mnogih naroda, pod različitim nazivima: Ederlezi, Jurjev, Đurđevdan, Rozi Hidr … Kod bosanskih muslimana najviše se koristio naziv Jurjev, a njegovi korijeni sežu još u drevna paganska vremena i svetkovine oživljavanja prirode i dolaska ljeta. Taj datum je dio duhovne tradicije monoteističkih religija, kako kršćanstva, tako i islama. U kršćanstvu, vezan je za Svetoga Jurja (ili Đurđa, u istočnoj crkvenoj tradiciji), dok se kod muslimana, posebno među sufijama, obilježava kao dan susreta Hazreti Hidra i Božijeg poslanika Ilijasa. Srbi ga nazivaju Đurđevdan, dok je među Turcima poznat po imenu “Hıdrellez”; Bošnjaci ga zovu Jurjev ili Jurjevo, isto kao i Hrvati.

Svetkovina Jurjeva je duboko ukorijenjena u tradiciji i kulturi sve tri bosanskohercegovačke etničke i konfesionalne zajednice. Za Jurjev su se širom Bosne, pa tako i u Gračanici, vezali brojni stari, danas zaboravljeni i izumrli običaji. Posebno su bili rašireni među mladima, jer Jurjev je bio svojevrsna svetkovina mladosti.

Dan uoči Jurjeva, oko ikindije, djevojke su donosile vodu, u koju su stavljale stručke miloduha. U ranu zoru, tom bi se vodom kupale i umivale, radi – koje, kako to duhovito zapisa Skender Kulenović, “jedne nemaju, a drugima je nikad dosta.” U mnogim krajevima Bosne voda se strpljivo sakupljala hvatanjem “omahe” sa vodeničkih kola; u gradskim sredinama (ili ako nije bilo vodenica u blizini)  voda se donosila sa izvora, najčešće sa poznatog vrela (npr, vrelo Javor u Gračanici). Noć uoči Jurjeva djevojke su na različite načine gatale o budućoj udaji i svojoj budućnosti (vezanjem pera mladoga luka ili koprive, razapinjanjem konca preko sokaka i sl.).

U Gračanici se za Jurjev, kako to još 1894. zapisa Emilian Lilek, oko kuća melo i čistilo, radi zaštite od zmija, a postojao je i običaj da između dva goruća ugarka prolaze ukućani i provodi se stoka, radi zaštite od uroka. Postojalo je i mnoštvo različitih vjerovanja šta ne valja činiti na Jurjev i čega se treba čuvati (spavati preko dana, npr.). Za Jurjev, obično oko podneva, odlazilo se na tradicionalne teferiče, u prirodu – pored Spreče, na okolna brda, na meraje i borike. Poznati običaj na tim teferičima su bile i jurjevske ljuljaške, a ljuljanje nije bilo samo radi zabave, nego je imalo i apotropejsko značenje (slični običaji se susreću još u Staroj Grčkoj).

Danas je ostalo veoma malo od ovih običaja. U okolini Zvornika još uvijek se očuvao običaj tradicionalnog narodnog okupljanja odnosno “Omahe” u prigradskom naselju Zlatna voda, pored starog puta Zvornik – Tuzla.

Od Jurjeva se počinjalo računati ljetno doba, po sedmicama – heftama, čime se narod ravnao u poslovima sjetve i žetve. Od prve hefte po Jurjevu započinjao je i ciklus redovnih godišnjih dova u našim krajevima, kakve su se održavale na istaknutim uzvišenjima (Sijedi Krš, Bukva, Monj, Dovište, Hotilj, Ratiš, Pješivica kod Kalesije…).

 (Gračanički glasnik)

Komentiraj