Novija prošlost naselja Orahova i Kozluk, jednoga pored Save između Bosanske Dubice i Bosanske Gradiške u Krajini a drugoga pored Drine u zvorničkom Podrinju, po mnogo čemu je slična. Za oba naselja kao novi početak u njihovom historijskom razvoju izuzetno značajna je 1863.godina, i doseljavanje muslimanskog stanovništva iz prekodrinskih nahija. Ono što dodatno povezuje Orahovu i Kozluk je činjenica da su u njima svoje utočište našli muhadžiri iz Soko Grada i okolnih naselja, dok su muhažiri iz Užica, Šapca i Beograda smješteni u drugim naseljima.

Kao što je poznato, 1862. godine po odredbama Carigradske konferencije, izvršeno je iseljavanje preostalog muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije, tačnije iz gradova Užica, Sokola, Šapca, Beograda, Smedereva i Kladova.  Prema Bosni su usmjereni muhadžiri iz gradova Užica i Sokola sa okolnim naseljima, kao i Šapca i dijelom iz Beograda, a samo iseljavanje izvršeno je u oktobru i novembru 1862. godine. Odlukom tadašnjih turskih vlasti za njihov smještaj izvršena je izgradnja šest novih ili obnovljenih naselja i dijelova naselja (odnosno kasaba):  Kozluk, Brezovo Polje, Orašje (Donja Azizija), Bosanski Šamac (Gornja Azizija), Orahova i Bosanska Kostajnica.

U jesen 1863. godine bosanski namjesnik Šerif Osman paša obišao je sva ova naselja i u izvještaju od 10. novembra naveo da je u Kozluku završena izgradnja 120 kuća za muhadžire iz Sokola, u Brezovom Polju 300 kuća za muhadžire iz Šapca i Užica, u Orašju/Donjoj Aziziji 200 kuća za muhadžire iz Beograda, Šapca i Užica, u Bosanskom Šamcu/Gornjoj Aziziji  250 kuća za muhadžire iz Užica i Sokola, u Orahovi 225 kuća za muhadžire iz Sokola i u Bosanskoj Kostajnici 180 kuća za muhadžire iz Užica.

Tako su u jesen 1863. godine Orahova i Kozluk sa svojim stanovnicima počeli novi život na dvije strane tadašnjeg Bosanskog ejaleta, i u narednim vremenima doživljavali mnoga burna dešavanja. Radi se o stanovništvu sličnog porijekla (u nekim slučajevima i rodbinski povezanom), takođe i mentaliteta, tako da bi sigurno bilo zanimljivo istraživanje daljeg razvoja ovih naselja. Nažalost, naša bošnjačka historiografija veoma malo se bavila ovakvim naseljima i njihovim stanovništvom, i u prošlosti a tako je i danas.

U nastavku teksta donosimo neke osnovne podatke iz historijata Kozluka (iz knjige Kozluk, štampane 1979. godine):

Kozluk kao naselje prvi put se pominje u zapisima francuskog diplomate Kiklea, koji je u Kozluku boravio 1658. na putu ka Istanbulu. Prema Kikleu, u Kozluku su tada postojali han i džamija koji su nosili ime Mehmeda Čelebije kao njihovog utemeljitelja. Osim toga, postojao je i Sarajli-han. Kozluk je 1664. posjetio i Evlija Čelebija, koji navodi da je Kozluk kasaba (gradić) sa nekoliko dućana i sa kućama prekrivenim šindrom. Čelebija je zapisao da je Kozluk ime dobio “zato što tu raste mnogo orahovih stabala (Kozlidže – tur.)”. Po osnivanju Zvorničke kapetanije (poslije 1718. godine), u centru naselja kod džamije sagrađena je kula, koja je imala vojničku posadu. Kroz 18. vijek Kozluk je nazadovao, pa ga putopisci s početka 19. vijeka uopće ne spominju. Sredinom 19. vijeka zemljište oko Kozluka bilo je u posjedu zvorničkih begova Fidahića.

Šezdesetih godina 19. vijeka Kozluk ponovo dobija na značaju, jer su ga tadašnje vlasti odredile kao jednu od 6 kasaba za naseljavanje muslimanskih muhadžira iz prekodrinskih nahija. U Kozluk se iz Sokola, porušenog grada između Krupnja i Ljubovije, doselila 141 porodica sa 373 muška člana, od čega 6 romskih porodica sa 13 članova. Od tih familija u današnje vrijeme u Kozluku se nalaze: Alajbegovići, Alispahići, Arapovići, Banjanovići, Bašići, Čajkići, Ćatići, Dubočanini, Dudakovići, Durakovići, Delići, Fejzići, Grabovci, Hergići, Hadžići, Hadžialići (Topčagići), Haluge, Harambašići, Hadžimuratovići, Hidići, Ibriševići, Isići, Išimovići, Jakubovići, Kupinići, Marhoševići, Mekići, Mešanagići, Mulalići, Mulaibiševići, Mutisagići, Palamarevići, Pekmezovići, Puškarevići, Suljagići (Salihagići), Spahići, Šabići, Terzići, Uzunovići …

Neke od porodica kozlučkih doseljenika su se potpuno ili djelimično raselile, pa tako u Gornjoj Tuzli žive Alajbegovići i Omeraševići; u Bijeljini Ibrišimovići, Salihagići, Šabići i Tabakovići; u Janji Mehići, Mulahusejnovići, Mulalići, Sakići, Šehići i Terzići; u Bosanskom Šamcu Repčići, Šerići i Tabakovići, itd.

Od doseljenih porodica u Kozluku se više ne nalaze: Bojanići, Barnjaci, Behluli, Burakovići, Bratanovići, Bakaševići, Brigići, Dizdari, Gurabići, Gračevići, Ganemovići, Huzbašići, Hasići, Huremovići, Ibrahimspahići, Jasenice, Kadići, Mustafići, Nedžatovići, Nukići, Omeraševići, Pašići, Palovići, Ramići, Ridžalovići, Sakići, Sarimehmedovići, Smajlovići, Šehići, Šamidžići, Tabakovići, Trkići, Tepedeleni, Ufakčići, te od Roma Burići, Tabanovići i Trlići.

U Kozluk su kasnije iz drugih mjesta doselile muhadžirske porodice: Brkići, Ekmečići, Hadžialići, Jahići, Mulaosmanovići, Muratovići, Memiševići, Omerhodžići, Omerovići, Suljagići i drugi.

U doba austro-ugarske vladavine, Kozluk je bio sjedište općine kojoj su pripadala naselja, tada je otvorena oružnička postaja i pošta, a 1886. i osnovna škola. Početkom 20. vijeka, nastala je i medresa koja je uz zvorničku bila jedina na području kotara.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Kozluk je ostao općina, u to doba u Kozluku je postojalo nekoliko dućana, dva han, dvije kafane i desetak zanatskih radnji. Nakon II svjetskog rata, koji je sa sobom donio  stradanja i žrtve, nastupio je period obnove. Izgrađen je zadružni dom (1949. g.), formirana je zemljoradnička zadruga i trgovinsko preduzeća, izvršena elektrifikacija (1953.g.) i izgrađena ambulanta (1958.g.), takođe i nekoliko stambenih zgrada. Kozluk je imao status opštine do 1962. godine, kada se opština ukida i počinje pariod stagnacije Kozluka.

Najznačajniji privredni subjekat Kozluka, pored Zemljoradničke zadruge (kasnije Poljozad), Fabrika mineralne vode “Vitinka”  otvorena je 1974. godine, radi eksploatacije oduvijek nadaleko čuvenog izvora prirodne mineralne vode u samom naselju.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, već u aprilu 1992. godine bošnjačko stanovništvo Kozluka i okolnih naselja našlo se u okruženju i bilo izloženo stradanju, sve do egzodusa 26. juna 1992. godine u Mađarsku i dalje u Austriju i druge zemlje Evrope. U periodu od aprila do protjerivanja, u Kozluku i obližnjem Skočiću ubijeno je i nestalo 49 Bošnjaka, a ubrzo je porušena i džamija. U Sloveniji je od boraca Kozluka i drugih naselja između Bijeljine i Zvornika formirana jedinica Drinski zmajevi, koja je imala oko 100 boraca. Po dolasku na slobodne zvorničke teritorije 20. septembra 1992. godine uključila se u sastav zvorničkih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Povratak u Kozluk počeo je 1998. godine, predvodio ga je mještanin Kozluka Fadil Banjanović Bracika uz veliku podršku svih Kozlučana i brojne kozlučke dijaspore. Kozlučka dijaspora, koja se uglavnom nalazi u Beču i drugim mjestima Austrije, i danas je aktivno uključena u sve procese obnove i povratka u Kozluk.

Komentiraj